Tekija je izgrađena na čvrstom kamenitom tlu s desne strane vrela rijeke Bune. Ovo vrelo se smatra jednim od najvećih u Evropi. Iznad tekije proteže se ogromna kamena litica u visinu 240 metara. Na toj litici i danas stoje zidine srednjovjekovnog grada Stjepana Vukčića Kosače. Graditeljski kompleks u toku svog viševjekovnog opstojanja je dosta često stradao zbog obrušavanja stijenja. Tome znatno doprinose brojno izrasle košćele, koje rastu u pukotinama stijene koja se nadvisila nad vrelo i tekiju. Poznato je da je tekija poslije ovakvih stradanja, više puta obnavljana i to: polovicom XVII stoljeća, 1716., 1871., 1923., 1949., 1951., 1972. i 2011. godine.

Po svojoj zadaći objekat je prije svega bio namijenjen za zikr (slavljenje Boga i Božijih imena) dok je djelatnost musafirhane (ugošćavanje i prijem putnika) njegova samo profana funkcija.

Tekijsko zdanje sadržavalo je redom ove objekte, idući prema vrelu: naprijed je bila jedna zgrada u visini sadašnje tekije, pozadi koje je stajala jedna druga manja zgrada, zatim je dolazila džamija pod kupolom, a onda su slijedili objekti koji i sada postoje: turbe Sari Saltuka i Ačik-baša, te sama tekija. Svih ovih pet objekata činilo je jedinstvenu graditeljsku cjelinu.

Zavod za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine 1952. godine u rekonstrukciji komleksa zatrpao je ostake svih drugih građevina osim same tekije. Porušene zgrade kompleksa, nakon stručne analize eksperata za rekonstrukciju porušenog graditeljskog nasljeđa obnovljene su 2012. godine.

Posljednja rekonstrukcija graditeljskog kompleksa blagajske tekije

Nakon obnove Starog mosta u Mostaru bilo je sasvim logično i očekivano da se otpočne procedura obnove drugog nacionalnog spomenika svjetskog renomea s tipičnim bosansko-muslimanskim predznakom u Mostaru, s obnovom Blagajske tekije.

Medžlis Islamske zajednice Mostar je 2003.g., izradio prvo idejno rješenje za obnovu pratećih objekata uz današnju zgradu tekije.

Arheološka istraživanja urađena su od 2008. do 2011.god.

Uz pomoć kompjuterske tehnologije koristeći rezultate arheološkog istraživanja, geodetskih snimaka i dostupnih fotografije projekat rekonstrukcije cijelog kompleksa uradio je prof.dr. Amir Pašić. Glavni, troetažni objekat u prizemlju obezbjeđuje pristup glavnom dvorištu Tekije, i istovremeno povezuje ostale prostore u dijelu Musafirhane.

Arhitektura tekije

Druga po redu značajnija restauracija, za koju se zna, uslijedila je 1851. godine.

Bila je vrlo velikog obima i potpuno u duhu tadašnjeg gledanja na arhitektonsku problematiku. Zgrada je tada poprimila neke odlike turskog baroka, pa predstavlja jedan od rijetkih spomenika ovog stila u Bosni i Hercegovini.

Sadašnji zgrada Blagajske tekije sadrži karakteristike baroka po ovalnom krovu na prednjoj fasadi ispod kojeg je izrađen drveni teslimtaš, po polihromiranom stropu semahane i njenim vratima te po još nekim drugim dekorativnim elementima. No, barokni elementi samo su nadodati na već postojeće zdanje, izgrađeno u tradicionalnom stilu.
Što se tiče unutarnjeg rasporeda prostora on je organiziran u skladu i uz poštovanje svih načela svete geometrije, pri čemu svaki element zahtijeva naknadno objašnjenje i obrazloženje. Nadalje svaki detalj u tekiji ima svoju precizno određenu simboliku. Čini se kako su, pogotovo dvije zadnje rekonstrukcije, djelimično odustale od slijeđenja ovakvog derviškog simbolizma.

Zikr

Kada se odnosi na duh ZIKR znači sjećanje, a kada se odnosi na jezik znači „spomenuti“. Kao vjerski izraz znači „slavljenje Allaha, korištenjem ustaljenih fraza koje se, ponavljaju po obredom redoslijedu, bilo glasno bilo u sebi, popraćeno posebnim disanjem i fizičkim pokretima. Običaj se temelji na 33 suri 41 ajetu:

„O vjernici, često Allaha hvalite… „ Spominje se i predaja iz Muhamedovog doba: „Nema tog društva koje spominje i hvali Allaha a da ga meleki ne okružuju i milost ne prekriva. A Veliki Allah sjeća ih se poput onih koji su s njim…

Zikr se sastoji se od mnogokratnih ponavljanja fraza kao što su:

• La ilahe illallah, (Nema Boga osima Allaha),
• Subhanallah, (Slavljen neka je Allah),
• Al-hamdulullah, (Hvala Allahu),
• Bismillah (u ime Allaha),
• Lillah, (sve je Allahovo),
• Allahu ekber, (Allah je iznad svega),
• Estagfirullah, (tražim oprost od Allaha),
• te nekih od 99 Allahovih imena.

Duhovne pjesme, mogu se podvesti pod ritual. Svi derviši moraju prisustvovati redovnom okupljanju (halki) po utvrđenom rasporedu tarikata. Osim utvrđenih fraza ponavljaju i proširene odlomke iz Kur’ana.

Šta je islam?

Riječ Islam je arapskog porijekla koja znači predan posvećen, dobrovoljnu pokornost Božijoj volji i Božijem putu. Islam je kompletan način života utemeljen na dobrovoljnom odnosu između pojedinca i njegovog Stvoritelja.

Islam je način života prema Božijoj uputi koju je slao svakom narodu preko glasnika (Poslanika). Islam naglašava isključivo obožavanje jednog Bog koji je stvorio cijeli svemir i kome se sva stvorenja na kraju vraćaju.

Šta je tarikat i tekija?

Tarika na arapskom jeziku znači put, staza. Kod islamskih mistika zadobila je dva značenja. U devetom stoljeću označavala je metodu moralne psihologije u svrhu praktičnog upućivanje osobe u mistična osjećanja. Kasnije je to postala odrednica za čitav sistem obreda za duhovno uzdizanje zajednice u raznim mističnim (derviškim) redovima. Pripadnik tarikata se priprema za stanje duhovne koncentracije, preko koje će, u smirenoj osami, nastojati doživjeti stanje opažanja zbilje u vlastitom srcu.

Tarikat je život zasnovan na nizu posebnih pravila, pored uobičajenih pravila pridržavanja Islama. Mjesto i građevine u kojima su se okupljali pripadnici jednog od tarikata (pravaca, sljedbi) nazivani su Tekijama. Učenje koje se razvilo u tarikatima imenovano je kao Sufizam. Temelji na dvije postavke: pobožno vršenje obreda koje proizvodi milost duhovne nedosjetilne realnosti i „znanju srca“ koje stvara duši mudrost utemeljenu na iskustvu. Sufije smatraju da im „znanje srca“ označava put ka Bogu.

Širom islamskog svijeta poznato je na desetine tarikatskih redova. U Bosni i Hercegovini taj broj je reduciran na nekoliko uobičajenih. U blagajskoj tekiji pouzdano se zna djelovali su bektašijski, halvetijski, mevlevijski, kaderijski i nakšibendijski tarikatski red.

Derviški zikr

Pred Drugi svjetski rat interes za tesavuf u Blagaju je skoro bio prestao. Samo rijetki pojedinci, čija imena su poznata novijoj historiji, su prakticirali ovu vrstu vjerskog obreda.

Od reaktiviranja rada Tekije interes za zikrom iz godine u godinu sve više je rastao, posebno nakon posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini. Danas dvije halke (skupine) derviša zikr održavaju tri puta sedmično.

Blagajski derviški mevlud

Na srednjovjekovnoj tradiciji bogumilskih molitvi i islamskih dova nastala su dovišta kao posebna mjesta na kojima su se muškarci i žene, odrasli i mladi skupljali da u proljeće Uzvišenog Boga mole za sva dobra ovoga i budućega svijeta. Na takvoj tradiciji nastao je i tradicionalni derviški mevlud na Vrelu Bune u Blagajskoj tekiji.

Blagajsko dovište u sebi sjedinjuje staru tradiciju okupljanja kod izvora rijeka, planinskih visova, grobova posebnih ličnosti, geografska i prirodna obzorja i važne događaje kroz povijest vezane za ovaj prostor. Dovište na vrelu Bune je jedna od najjačih veza bosanskohercegovačkih muslimana sa njihovom poviješću, sa onim osobama koje su je ispisale i obilježile historiju ovih prostora. Blagajsko dovište, godišnje okupljanje bosanskohercegovačkih muslimana, prema kalendaru Islamske zajednice, nakon Ajvatovice, u BiH je drugo po značaju. Termin održavanja mevluda je tradicionalno određen kao druga subota u mjesecu maju.