Tekija u na Vrelu Bune je mjesto gdje su derviši obavljali i još uvijek obavljaju zikr (slave Boga).

Izgrađena je na mjestu starijeg bogumilskog svetišta o kojem historija nije sačuvala preciznih podataka.

Arheološkim istraživanja potvrdila su da ovdje postoje ostaci neke kasnoantičke građevine.
Još u srednjem vijeku prije dolaska Turaka Osmanlija ovo mjesto bilo kultno i od posebnog vjerskog značaja (1. VI 1454.). Prvi pisani trag Tekije u Blagaju donosi Evlija Čelebija Prvi pisani trag Tekije u Blagaju donosi Evlija Čelebija 1664. g. u svom putopisu kada je ona već bila dobro poznata širom osmanske carevine i u punom naučnom kapacitetu gdje su se vodile ozbiljne naučne rasprave.

Tokom historije graditeljski kompleks nastao uz tekiju više puta je obnavlja i preuređivan. Tekija je aktivno radila do 1925.g. kada je umro i njen posljednji šejh Sejdo Šehović.

Od Drugog svjetskog rata rad derviša i tekija službeno je bio zabranjen u Bosni i Hercegovini.
Tekijom je do ranih 70-tih godina upravljao Zemaljski muzej BiH. Od tada do 1974.g. službeno bila je bez titulara, kad je Islamska zajednica bez ikakve  saglasnoti ponovo počinje koristiti i štitit od daljeg propadanja. Oživljavanjem tradicije dovišta, zajedničkog godišnjeg mevluda (posebne svečanosti u čast Muhameda a.s.) tekija ponovo počinje dobivati na značaju.

Posljednji put tekija je obnovljena 1013.god., a godinu ranije 2012.god. obnovljen je do temelja porušeni graditeljski kompleks na njenom ulazu – musafirhana.

Zbog svog prirodnog okruženja i historijskog značaja širom svijeta poznata je pod imenom Tekija na Vrelu Bune ili Tekija u Blagaju.

Prvi pisani izvori prepoznaju je pod imenom zavija Sari Saltuka. Prema predanjima Sari Saltuk, jedna od najproslavljenijih ličnosti osmanskog civilizacijskog kruga o kojoj se i dan danas s uvažavanjem prepričavaju legendarne priče je pokopan u njoj.

Živio je krajem 13 stoljeća, a legenda kaže kako je ostavio oporuku da se nakon njegove smrti u sedam neislamskih zemalja odnese po jedan kovčeg, kako se tačno ne bi znalo u kojem je položeno njegovo tijelo.

Turbe Sari Saltuka u Blagaju, možda i zbog živopisne prirode, spada u red onih mjesta koje sljedbenici tesafuvskog učenja najradije posjećuju.