O nama

Tekija je izgrađena na čvrstom kamenitom tlu s desne strane vrela rijeke Bune. Ovo vrelo se smatra jednim od najvećih u Evropi. Iznad tekije proteže se ogromna kamena litica u visinu 240 metara. Na toj litici i danas stoje zidine srednjovjekovnog grada Stjepana Vukčića Kosače. Graditeljski kompleks u toku svog viševjekovnog opstojanja je dosta često stradao zbog obrušavanja stijenja. Tome znatno doprinose brojno izrasle košćele, koje rastu u pukotinama stijene koja se nadvisila nad vrelo i tekiju. Poznato je da je tekija poslije ovakvih stradanja, više puta obnavljana i to: polovicom XVII stoljeća, 1716., 1871., 1923., 1949., 1951., 1972. i 2011. godine.

Po svojoj zadaći objekat je prije svega bio namijenjen za zikr (slavljenje Boga i Božijih imena) dok je djelatnost musafirhane (ugošćavanje i prijem putnika) njegova samo profana funkcija.

Tekijsko zdanje sadržavalo je redom ove objekte, idući prema vrelu: naprijed je bila jedna zgrada u visini sadašnje tekije, pozadi koje je stajala jedna druga manja zgrada, zatim je dolazila džamija pod kupolom, a onda su slijedili objekti koji i sada postoje: turbe Sari Saltuka i Ačik-baša, te sama tekija. Svih ovih pet objekata činilo je jedinstvenu graditeljsku cjelinu.

Zavod za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine 1952. godine u rekonstrukciji komleksa zatrpao je ostake svih drugih građevina osim same tekije. Porušene zgrade kompleksa, nakon stručne analize eksperata za rekonstrukciju porušenog graditeljskog nasljeđa obnovljene su 2012. godine.

Nakon obnove Starog mosta u Mostaru bilo je sasvim logično i očekivano da se otpočne procedura obnove drugog nacionalnog spomenika svjetskog renomea s tipičnim bosansko-muslimanskim predznakom u Mostaru, s obnovom Blagajske tekije.

Medžlis Islamske zajednice Mostar je 2003.g., izradio prvo idejno rješenje za obnovu pratećih objekata uz današnju zgradu tekije.

Arheološka istraživanja urađena su od 2008. do 2011.god.

Uz pomoć kompjuterske tehnologije koristeći rezultate arheološkog istraživanja, geodetskih snimaka i dostupnih fotografije projekat rekonstrukcije cijelog kompleksa uradio je prof.dr. Amir Pašić. Glavni, troetažni objekat u prizemlju obezbjeđuje pristup glavnom dvorištu Tekije, i istovremeno povezuje ostale prostore u dijelu Musafirhane.

Tekija u na Vrelu Bune je mjesto gdje su derviši obavljali i još uvijek obavljaju zikr (slave Boga). Izgrađena je na mjestu starijeg bogumilskog svetišta o kojem historija nije sačuvala preciznih podataka. Arheološkim istraživanja potvrdila su da ovdje postoje ostaci neke kasnoantičke građevine. Još u srednjem vijeku prije dolaska Turaka Osmanlija ovo mjesto bilo kultno i od posebnog vjerskog značaja (1. VI 1454.).

Prvi pisani trag Tekije u Blagaju donosi Evlija Čelebija 1466.g. u svom putopisu kada je ona već bila dobro poznata širom osmanske carevine i u punom naučnom kapacitetu gdje su se vodile ozbiljne naučne rasprave. Tokom historije graditeljski kompleks nastao uz tekiju više puta je obnavlja i preuređivan. Tekija je aktivno radila do 1925.g. kada je umro i njen posljednji šejh Sejdo Šehović. Od drugog svjetskog rata rad derviša i tekija službeno je bio zabranjen u Bosni i Hercegovini. Tekijom je do ranih 70-tih godina upravljao Zemaljski muzej BiH.

Od tada do 1974.g. službeno bila je bez titulara, kad je Islamska zajednica bez ikakve saglasnoti ponovo počinje koristiti i štitit od daljeg propadanja. Oživljavanjem tradicije dovišta, zajedničkog godišnjeg mevluda (posebne svečanosti u čast Muhameda a.s.) tekija ponovo počinje dobivati na značaju. Posljednji put tekija je obnovljena 1013.god., a godinu ranije 2012.god. obnovljen je do temelja porušeni graditeljski kompleks na njenom ulazu – musafirhana.

U Blagajskoj tekiji je bilo stalno nastanjenih derviša, a to, koliko se zna, predstavlja jedinstven primjer u Bosni i Hercegovini.

U principu, za razliku od monaškog života u kršćanskim manastirima, derviši u tekijama ne stanuju već se tu sastaju u određeno vrijeme radi bogoslužja. Tekija u Blagaju činila je izuzetak. A to je zato, jer je u najranije doba pripadala bektašijskom derviškom redu, u kojem je razvijen monaški život.
U komleksu tekije izgrađeni su sljedeći odljeci:

1. Turbe
2. Mejdan odaja (predavaonica)
3. Imaret – kahve-odžak
4. Ribat
5. Hamam – Banja
6. Čila
7. Semahana
8. Džamija pod kupolom
9. Abdesthana s nužnikom
10. Kuhinja – mutvaka
11. Bozadžinica (ljetni hladnjak uz vodu)

U derviškim redovima prevladava stav o gradnji tekija kako je cjelokupan krajolik dio ukupnog obrednog postupka i samim tim i dio tekije…

U slučaju tekije na Buni radi se i o svojevrsnim prirodnim baščama sa rijetkim biljnim i životinjskim vrstama.

U skladu sa numeričkim odrednicama, prostor bosanskih tekija početno je određen sa sedam načela:

1. kuća,
2. stepenište,
3. voda (mirna voda i slap),
4. stijena,
5. vrelo,
6. mezar i
7. pećina.

Tih sedam činitelja povezano je putem u sliku kozmološkog reda.

U stvari, radi se o jednostavnom poštovanju hijeropovijesnih činjenica, prethodnih objava, te svih tradicijskih odrednica koje se ne kose sa islamom, što je jedna od preporuka Allahovog Poslanika.

Druga po redu značajnija restauracija, za koju se zna, uslijedila je 1851. godine.

Bila je vrlo velikog obima i potpuno u duhu tadašnjeg gledanja na arhitektonsku problematiku. Zgrada je tada poprimila neke odlike turskog baroka, pa predstavlja jedan od rijetkih spomenika ovog stila u Bosni i Hercegovini.

Sadašnji zgrada Blagajske tekije sadrži karakteristike baroka po ovalnom krovu na prednjoj fasadi ispod kojeg je izrađen drveni teslimtaš, po polihromiranom stropu semahane i njenim vratima te po još nekim drugim dekorativnim elementima. No, barokni elementi samo su nadodati na već postojeće zdanje, izgrađeno u tradicionalnom stilu.
Što se tiče unutarnjeg rasporeda prostora on je organiziran u skladu i uz poštovanje svih načela svete geometrije, pri čemu svaki element zahtijeva naknadno objašnjenje i obrazloženje. Nadalje svaki detalj u tekiji ima svoju precizno određenu simboliku. Čini se kako su, pogotovo dvije zadnje rekonstrukcije, djelimično odustale od slijeđenja ovakvog derviškog simbolizma.